Kastracija i kontrola razmnožavanja drugih vrsta (1. dio)

By | 2017-11-10

Castration of UranusU utorak, 24.10.2017. U Knjižnici Bogdan Ogrizović u Zagrebu je održana tribina “Kastracija i kontrola razmnožavanja drugih vrsta” u ciklusu predavanja “Oslobođenje životinja”, urednika i voditelja Roberta Međugorca.

Prije 2 godine, na sličnoj tribini u istom tom ciklusu sam sudjelovao i ja kao jedan od sudionika tribine, baš kao i na ovoj. Prezentacija koju sam radio je ostala sačuvana a uređeniju inačicu možete pogledati ovdje no čudnim spletom okolnosti organizator i podizvođači (AV dio) nisu uspjeli sačuvati video snimku.

Neka od pitanja s prve tribine su se ponovila i u djelomično novom sastavu, a poziv i detalje možete pogledati ovdje. Kako je ovaj put voditelj pripremio preko 100 pitanja a vremena je bilo samo malo više nego prvi put, puno stvari je vjerojatno promaklo svim sudionicima (posebno našem aktivisti profesoru Gordanu Nogiću koji je veći dio tribine prešutio osupnut našim ponašanjem), a nastavak ovog teksta je samo pokušaj podcrtavanja ili pojašnjenja nekih točaka tribine, bez posebne uvjetovanosti redoslijedom pitanja i tema. Zbog ogromne kompleksnosti i opsežnosti, vjerojatno će se i ovaj serijal odviti u nekoliko nastavaka, stoga ne časimo ni časa – krenimo.

Prije svega, dvije osobne napomene.
Moje spominjanje bivših djevojaka je bilo krajnje sarkastično i napola netočno: naravno da sam patio, ali je istina da se nisam osjećao neželjenim. Kao i u pitanju pasa i mačaka koje nazivaju neželjenima, znao sam da se radi o nespremnosti druge strane da se nosi sa životom u svim njegovim pojavnostima.
A po pitanju štakora sam napravio djelomičnu pogrešku, sve što sam rekao odnosilo se na jednu – najpoznatiju – vrstu štakora, Rattus norvegicus, a ne na sve štakore. Mea culpa, kriv sam!

Idemo!

Početci kastracije – osim spomenutih “ljudskih” kastracija – prvi zapisi o kastracijama mačaka i pasa u domeni “kućnih ljubimaca”, ne i “neželjenih životinja” jer ta formulacija tada nije bila poznata, su iz druge polovice 19og stoljeća. 1893 neimenovani veterinar je u djelu “The Diseases of Dogs and Cats” (Bolesti pasa i mačaka) opisao kastraciju muških mačaka.

Postoje podatci da je u Britaniji 1935 bilo oko 6mil mačaka, od toga ih se (godišnje?) ubijalo 250 000. Mačke (možda i psi?) su se uglavnom ubijali davljenjem ili kloroformom.

S druge strane se često nalaze podatci o današnjem broju mačaka koji je oko 7.5mil. Zanimljivo je da se taj broj navodi kao UČETVEROSTRUČEN u zadnjih nekoliko decenija. O pristranosti i netočnosti (HR) medija sam rekao nešto i u predavanju, ovo samo potvrđuje rezultate mog mini istraživanja.

Podatci o broju stanovnika UK netom prije rata su varljivi iz raznih razloga (uglavnom političkih) no uglavnom se kreću nešto ispod 50mil.

Da stavimo stvar u perspektivu, omjer ljudi i mačaka prije DSR je na Otoku bio 50/6 = 8,33, a 2015 je 65/7,5 = 8,66

To, ako su brojke točne (sumnjam da jesu TOČNE, ali sasvim sigurno su u marginama razumnog odstupanja), predstavlja razliku manju od 4% u 80 godina. S tim da je druga polovica tih 80 godina obilježena intenzivnim kastracijama. Nadam se skorom nastavku ovog mini istraživanja i analizi podataka za druge lokacije ili države i uvjeren sam da će prošireni fond podataka dovesti do čvršće osnovanosti za tvrdnju da kastracija nema odlučujući utjecaj na razmnožavanje slobodnoživućih pasa i mačaka, bar ne u obliku u kojem se provodi danas. Brojnost populacije je, a to je odavno poznato biolozima, ovisi o dostupnosti resursa (to uvjetuje i brojnost neprijatelja / predatora!) i o klimatskim i geološkim promjenama te, ako vjerujete u evoluciju, o sposobnosti vrste na prilagodbu. Ljudska intervencija na brojnost tih dviju vrsta prisilnim sakaćenjem je minimalna – ne, ne nagovaram osakatitelje da pojačaju svoje aktivnosti – a direktno je u suprotnosti s ciljevima koje želimo postići i direktno potpomaže i produžuje vrstaštvo, u veganskoj ideologiji prepoznato kao izvor sveg zla.

Naravno, demagozi će uvijek reći “ali omjer bio MANJI a mačaka VIŠE da nije bilo kastracija”, no to je hipoteza (nasumično odabrana, odgovorno tvrdim) koju treba dokazati no ne rekurzivno i/ili ciklički, i u ovom obliku ne predstavlja argument nego samo varijaciju izvorne hipoteze. Jedan od razloga – osim zetetički dosljedne i znanstveno potpuno konzistentne metode promatranja – za takav moj stav su i neka od istraživanja o učinkovitosti “ZAROBI – OSAKATI – PUSTI” strategije, poput ovih: http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/1252347 i http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/17034887, gdje se navode stvari poput “Pri detaljnijem proučavanju studija je pokazala da je 47% mačje populacije uklonjeno s ceste u programu udomljavanja, 11% je eutanizirano a 6% je uginulo, tako da “ZAROBI – OSAKATI – PUSTI” nije donio nikakve rezultate a trajao je 11 godina” (u jednom od istraživanja, moj “prijevod”).

Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i osnovne elemente i zakone logike, teorija o razmnožavanju mačaka (famoznih 420 000 ili čak 2 000 000 ) se pokazuje kao potpuno pogrešna, ne samo u očima protivnika kastracije nego i iz strane kastratorskih redova, izvor navodi da je brojka od 420k u 7 godina potpuno bez osnove i da znanost ne potvrđuje tu priču i najvažnije – da je mortalitet slobodnoživućih a takozvanih “neželjenih” mačaka au pair s divljim grabežljivcima i ostalim vrstama.

Na tribini se poteglo pitanje mortaliteta i brojki koje sam navodio, što je jedna od čudnijih činjenica jer su brojke iz stručne literature a kolega aktivist Nogić i ja jedini tamo nismo bili iz veterinarske ili srodne struke. Dakle, osim što površno pretraživanje na internetu (da, znam, “guglanje” je passé, doktoriranje na VFZ-u je in no što je, tu je) daje mnoštvo rezultata

http://www.homeatlastrescue.org/html/aboutcats/feral.html

http://www.georgiawildlife.org/RabbitFacts

http://www.ptice.hr/index_odgovor_28.htm

http://www.fao.org/fileadmin/user_upload/animalwelfare/1_CNVR%20Jackman%20and%20Rowan%20(2).pdf

http://animals.mom.me/percent-crocodile-eggs-live-11367.html

koji pokazuju postotke koje sam navodio, uputio bih i na krajnje minucioznu knjigu The Ecology of Stray Dogs: A Study of Free-ranging Urban Animals, Alan M Beck.

 

Ispravite me ako griješim, ovako sublimiram argumente kastratora u ovom dijelu koji se tiče brojnosti.

  • Mi smo mačke i pse pripitomili
  • Mi smo odgovorni za njih
  • Kastratori su za prava a ne samo zaštitu
  • Kastracija je invazivni zahvat koji ima i dobre i loše strane
  • Kastracija nije etički opravdana prema jedinkama
  • Prekomjernost možemo zaustaviti samo kastracijom
  • Mačke i pse masovno ubijamo, voljno ili nehotice
  • Mačke i psi umiru dugo i u teškim mukama, a nama na dušu
  • Kastracija je stoga nužna osim u idealnom svijetu

A ovako vidim analizu toga, ne sumnjajući da će biti puno dubioza i uvođenja novih nivoa apstrakcije, sve ne bi li se odvratilo od jasne promašenosti kastratorske paradigme.

  • Mačke su i dalje u većini slučajeva divlje životinje (voditeljica čakovečkog azila, Aleksandra Hampamer, kastratorica, je to osobno i potvrdila) i to vidimo po izjavama kastratora (uništavaju populacije ptica i glodavaca) i po istraživanjima.
  • Pripitomljavanje pasa nije i ne može biti isključivo ljudska odgovornost (Rujana Jeger)
  • Kolektivna i nasljedna krivnja su tako SJW i katolibanski dogmatski
  • U doba velikih gradova i u starim civilizacijama i danas (London je tek 2015te dosegnuo prijeratni broj stanovnika!), mačke se nisu namnožile na gogolijarde iako ih nitko nije kastrirao, štoviše, čini se da im omjer vrlo malo varira u odnosu na doba masovnih kastracija
  • Mačke i psi u gradovima imaju bolje uvjete nego velika većina divljih životinja van gradova
  • Imaju i dosta pomagača, a to je napredak u odnosu na prošla vremena
  • Kastracija je dakle nužna!!!

Pozdravljam vas do novog nastavka!

Odgovori