Piša bez grmljavine

v0.1-20150913

 

Uvod

Jedan od najzanimljivijih i najznačajnijih trenutaka u mom doticaju s animalističkim pokretom, a taj “doticaj” se ne bih usudio nazvati aktivizmom jer su me moje ideje često dovodile u veće  sukobe sa kolegama aktivistima nego sa suprotnom stranom, jeste bilo ogromno čuđenje koje sam osjetio suočen s valorizacijom jedne ideje, stava, koju sam i sam zastupao.

Robert Međugorac, vjerojatno najprominentniji a zasigurno ideološki, filozofski i znanstveno najpotkovaniji animalistički aktivist u Hrvatskoj, je prilikom našeg bavljenja Veselim Veganima, udrugom koja je trebala prerasti u političku partiju, izjavio da je pitanje kastracije zadnji (ili jedan od zadnjih) bastion specizma unutar veganske animalističke populacije.  Često je dolazio na udar zbog inzistiranja na tom pogledu i problemu, a i meni samom se činilo da je to pretjerano u trenutcima dok pokušavamo inicijativu od  desetak članova, s nukleusom od svega šest ljudi, pretvoriti u, zamislite, prvu vegansku partiju Hrvatske. Dugo godina prije toga sam uočio određene probleme u ideološkoj i etičkoj nekoherentnosti kastracije (kasnije ćemo se pozabaviti i manjkavostima tog termina), sam sam imao poteškoće i probleme izazvane tim stavovima, čak i na osobnoj i intimnoj razini su posljedice svega toga bile u najmanju ruku neuobičajeno izražene, no svejedno nisam nalazio  dovoljno veliko opravdanje za apostrofiranje tog problema dok raste potrošnja mesa po  glavi stanovnika,  dok se optimizira holokaust u klaonicama, dok se na sve strane i ljudima, a kako onda ne bi i neljudskim životinjama, oduzimaju prava u korist jednog promila (famozni 1% je odavno prokazan kao suludo naivna procjena) povlaštene ljudske kaste.

U godinama koje su usljedile, iako možda nisu bile burne i produktivne na aktivističkom planu kako su mogle i kako bih ja želio da su bile, ideja o neispravnosti kastracije je sasvim pristojno sazrela, no zanimljiviji i važniji proces je bila tranzicija ka znatno većem pridavanju važnosti kastraciji. U društvu, a slijedno i u vegansko-aktivističkoj niši u kojoj sam obitavao, došlo je do burnih promjena i  mnoge uloge su se izokrenule naglavačke. Kada doživiš (ili spoznaš) pretvaranje Kine u perjanicu kapitalizma, kada svjedočiš razaranju Libije i Sirije, kada protiv svoje volje postaneš dio “europskih integracija”, a za to vrijeme ljudi iz veganskog pokreta postanu lideri ili gurui unatoč tome što nedvosmisleno zagovaraju krajnje neosnovanu i nepotrebnu agresiju, čak u vidu fizičkog i mentalnog nasilja, silovanja, cenzure, prisilne depopulacijske politike i prakse,  suočiš se s ne ekskluzivno veganskoaktivističkim paradoksom, zabiješ se u prozirni zid tramvajske stanice pri punom trku, i  u trenutku ti postanu jesne neke stvari. Između ostalog da si naivan, ali i znatno odlučniji da ti pobjegli tramvaj, ili par godina  vjere u nešto, neće nauditi ni egu ni odlučnosti da ideš ka cilju.

Cilj bi bio neki bolji, pravičniji svijet,  za sve nas, neovisno o sadašnjem statusu i  prošlim zaslugama.  A što je veća diskrepancija između naše ideologije i onoga što radimo i za čime stremimo, cilj ne samo da je dalji nego je i  mogući boljitak manji. Ako u našoj borbi uništimo sve ono za što se borimo, što smo pobjedom dobili?

Što nije uredu s kastracijom?

(ako nije, i kako doći do odgovora?)

Da bi ispravno analizirali, i tako način omogućili što objektivnije proučavanje i procjenjivanje kastracije, ponudit ću vam dva osnovna smjera. Područje ove analize jeste kastracija kao termin koji se najčešće odnosi na ljudsku akciju prema uglavnom dvije neljudske vrste, psima i mačkama. Objektivno se odnosi na prezentaciju i metode procjene, nikako ne bježeći od činjenice da ja nedvojbeno i iz sve snage zastupam stajalište u kojem je kastracija, uz cenzuru i nepriznavanje neophodnosti prioriteta logičko-etičke dosljednosti, jedno od najvećih zala u borbi za ravnopravnost svih životinja i slijedno bolji svijet.

Svi navedeni podatci su tu u službi istine i pod dirigentskom  palicom  logike, predstavljeni u najboljoj namjeri. To ne isključuje mogućnost pogrešaka uslijed raznih faktora, no isto tako ni eventualne pogreške u činjeničnom stanju pojedinih dijelova ove ideologije, po mom mišljenju, ne narušavaju koherentnost teza i suštinu same analitike i zaključaka. Naravno, konačni sud je uvijek na čitateljima.

 

Kastracija za cilj, predstavljeno od strane aktivnih zagovornika, ima tri stvari:

1 – kontrolu populacije,

2 – poboljšanje života postojećih neljudskih životinja i izbjegavanje patnje mogućih potomaka,

3 – poboljšanje kvalitete života ljudi

 

Analitika opravdanosti ili pogrešnosti kastracije proteže se po nekoliko područja:

1 – populacijski aspekt odnosno resursi

2 – zdravstvena (ne samo fizički!) korist

3 – etički, odnosno pravno-etičko-logički aspekt kastracije

 

Cilj ove analize nije negiranje prva dva područja, dapače, ona će vjerojatno imati znatno veći utjecaj na čitatelje i očekivano trebaju odnijeti prevagu. S druge strane, osjećam nezadrživ poriv i jasnu obavezu da naznačim suštinu vlastitog stava i argumentacije koju smatram objektivnom, logički dosljednom, ispravnom, i na kraju – važnom. Etički imperativ abolicije kastracije nije i ne smije biti povezan ili zasnovan na uspjehu u prva dva područja. Čak i u situaciji u kojoj bi se jasno pokazalo da se dekonstrukcija kastracije kao pozitivnog čina ne može sprovesti osporavajući pozitivan utjecaj u kontroli populacije i zdravstvenim aspektima, kastracija i dalje ostaje bespogovorno etički neprihvatljiva opcija rješavanja ijednog spomenutog problema.

Želim li biti pošten, jasno moram naznačiti i to da su ovo idealistički, anarhistički i radikalni (u radikalnom smislu tog pojma) stavovi i teze, čija percepcija, evaluacija i moguće usvajanje znatno ovisi i o već usvojenoj materiji na područjima etike, bio-etike, logike, nevrstaštva itd, odnosno o jednostavnom upitu: smatram li da ljudi i ostale životinje imaju zajednički skup osnovnih prava koja ni u kojem slučaju ne smijemo dovoditi u pitanje, poput prava na život, tjelesnu cjelovitost, reprodukciju…

I opet, naravno, sud o tome da li je to mana ili kvaliteta, nije u mojim rukama.

 

Odgovori